Nikšićanin Svetozar Ćiraković svojevremeno je bio najmlađi profesor na prostoru bivše Jugoslavije. Na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i književnost diplomirao je na sarajevskom fakultetu 1977. u 22. godini života. Brojne su generacije đaka koje je potom izveo u svom rodnom gradu, ali je karijeru prosvjetnog radnika okončao onako kako nije mogao ni zamisliti. Prije četrnaest godina u njegovoj Crnoj Gori neko je odlučio da preimenuje ime jezika u nastavnom programu, i umjesto sile zakona, preovladao je zakon sile pa su on i njegovih 26 kolega, koji su se usprotivili toj odluci, dobili otkaze.
– Da je bilo sreće, kao što nije, išao bih brzo u penziju sa punim radnim stažom, pa bih onda bio i najmlađi penzioner trenutno u Crnoj Gori. Desilo se da u 21. vijeku, u okviru promjene imena jezika, krenu sa promjenom identiteta, i to nije bilo samo rasrbljavanje, nego, ako tako mogu reći, raspravoslavljivanje Crne Gore. Nas 27 izabrali smo između hljeba i jezika jezik, između vjere i večere – vjeru. Morali smo da ostanemo ono što su bili naši stari. To nas je skupo koštalo, ali neka je, ja se ne kajem ni najmanje. Bilo bi me stid da nijesam odbio da predajem maternji jezik, ispričao je Ćiraković.
Četiri godine nakon otkaza svoju misiju učitelja srpskog jezika, ipak je nastavio, ali u drugoj državi, Albaniji. Sa blagoslovom mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, od Savindana 2008. godine Ćiraković je ponovo u učionici. Od tada do danas školu u Skadru, koju organizuje Udruženje Srbo – Crnogoraca „Morača Rozafa” uz pomoć Mitropolije crnogorsko-primorske, prošlo je više od hiljadu učenika, starosti od šest pa do više od 60 godina.
Istrajnost i požrtvovanost, uprkos brojnim nedaćama, upornog učitelja redakcija Dnevnih novina „Dan” darivala je kompletom knjiga Iva Andrića koje mu je uručila referent u marketingu dopisništva u Nikšiću Nada Janičić.
– Zahvalan sam redakciji što me se sjetila, a „Dan” je veoma dobra novina, važno mi je da je na ćirilici, da ja to razumijem i da hoću da čitam za razliku od nekih drugih. Srećan sam i što ste mi poklonili Andrićeva djela jer je u pitanju genije njegoševskog tipa. On je u jednom svom pismu iz 1920. godine predvidio situaciju u Bosni. Tada je kazao da ponoć u Sarajevu za tri vjere nikad ne dolazi u isto vrijeme. Za tim ide izgleda i ovaj naš režim koji nas udavi, pa ni nama ne kuca u isto vrijeme, rekao je Ćiraković. Iako su te teške 2004. godine i on i njegove kolege uredno dolazili na posao, optuženi su da na radno mjesto nijesu dolazili duže od šest dana. Nastavu nijesu izvodili jer jednostavno nijesu znali „šta djeci da predaju”. Bezuspješno su pokušavali da odbrane Član 9. Ustava Crne Gore u kojem je jasno navedeno da je u upotrebi srpski jezik ijekavskog izgovora.
– Bilo mi je teško kada sam dobio otkaz, ali sam znao da moram tako da uradim i zahvalan sam bogu što mi je dao snage da izdržim, da se nekako izvisim nad drugima, nad običnima, nad onima koji nijesu vodili računa o svojim korijenima, dostojanstvu i ljudskom i profesionalnom. Kako sam koji sam profesor srpskog jezika mogao da predajem nešto bezimeno, maternji jezik. Da posao nijesam izgubio tada, izgubio bih ga 2013. i 2014. godine, onda kada su moje kolege profesori srpskog išli u Podgoricu u večernju školu tri dana da bi dobili diplomu profesora crnogorskog jezika. To bi za mene bilo strašno poniženje i mislim da bih tada sam napustio školu, ne bi morali da me tjeraju, kategoričan je Ćiraković. Danas profesor Ćiraković s ponosom ističe da ima 37 đaka iz škole u Skadru koji studiraju razne fakultete u Beogradu, među njima i jednog doktoranda matematike. Na prijemom ispitu svi oni su s lakoćom položili srpski jezik, onaj kojim ih je učio profesor iz Nikšića.
B.B.


Slobodan čovjek

Profesor Ćiraković je istakao da i kada bi mu se pružila prilika nikada se ne bi vratio ni u jednu školu u današnjoj Crnoj Gori. Politika je, smatra on, odavno u obrazovnom sistemu, u koji je ušla ucjenom, negdje pritiskom i prijetnjama.
- Savili su prosvjetni radnici kičmu, nijesu slobodni ljudi. Za razliku od njih ja jesam i prema tome radim ono što je meni drago, a što neće ugroziti nikoga drugog. Kad sam ostao bez hljeba bio sam srećan jer nijesam ostao bez obraza, kazao je on.
Od otkaza bilježio je pojedine događaje, ponajviše svoj rad u Albaniji ali i neke ovdašnje važne pojave, i nada se da će mu Bog dati snage pa da to sve jednog dana i objavi. Njih 27 koji su pokušali da odbrane ime jezika u Crnoj Gori dobili su „Vukovu nagradu” i povelje. Ćiraković, njegov otpušteni kolega Radinko Krulanović i arhijerejski namjesnik nikšićki protojerej Slobodan Jokić od Udruženja „Morača Rozafa” dobili su zahvalnice.